Rijeka 2020

Osvrt Igora Žica na riječku kandidaturu za Europsku prijestolnicu kulture

Ljeto 2014. godine bilo nervozno – gotovo neurotično! – i beskrajno kišovito.

Zbog vremena došlo je do dramatičnog okretanja turista većim hrvatskim obalnim gradovima i njihovoj kulturnoj ponudi, pa se dogodilo da su nam muzeji i galerije bili puni, a plaže prazne. Da nije bilo iznuđeno kišom, bilo bi za svaku pohvalu!

Svi gradovi na Jadranu – Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar i Pula – doživjeli su svojevrsnu renesansu urbanog života. Na žalost, isto se ne može reći za Rijeku.

Rijeka je došla, gotovo, do najniže točke u svojoj povijesti (ali pada i dalje!!!) i to zbog dva razloga: kumulativne ideološke rigidnosti (crne, pa crvene) i katastrofalne kadrovske politike. Rezultati: posve neplanirana de-industrijalizacija (propast Tvornice konopa, Tvornice papira, Brodomaterijala, više građevinskih firmi, Croatia Line-a, Rafinerije nafte na Mlaki, brodogradilišta 3. maj, Riječke tiskare, Tipografa itd.) i prometna izolacija (prazna luka, prazna željeznička stanica, prazan aerodrom, nepostojeći autobusni kolodvor na Žabici te turisti koji prolaze automobilima uz grad brzom zaobilaznicom!). Grad bez ozbiljnije graditeljsko-kulturne atrakcije – poput arene u Puli, Dioklecijanove palače u Splitu, katedrale u Šibeniku, crkve sv. Donata u Zadru – ne može očekivati da će netko poželjeti tu zastati. Uporna, višedesetljetna devastacija Starog grada dala je posve očekivani rezultat!

Turisti koji zalutaju u Rijeku (od posve zanemarivih 146.000 noćenja 2013. – četiri puta manje nego 1968.! – dobar dio otpada na zapušteni kamp na Preluku!) tumaraju gradom i žele ga čim prije napustiti. Dakle: Rijeka – grad ničega!

U kontekstu svega ovog, vrlo neobično zvuči da se Rijeka kandidirala za europsku prijestolnicu kulture 2020. – jer je, zbog brzine propadanja, do tada, više ionako neće biti!…

Inače, povijest te maglovite, kulturne inicijative pada u 1985. godinu, kada ju je progurala glumica Melina Mercouri, tadašnja grčka ministrica kulture. U početku su prijestolnice bile ključna kontinentalna kulturna središta: Atena, Firenza, Amsterdam, Berlin, Pariz, Glasgow, Dublin, Madrid, Antwerpen, Lisabon, Stockholm, Weimar, da bi se od 2000. godine koncepcija bitno promijenila u smislu podjele titule između više manjih urbanih središta kao što su bili: Avignon, Reykjavik, Graz, Lille, Cork, Patras, Stavanger, Essen, Pečuh, Maribor, Košice, Riga… Između 2015. i 2020. trebali bi prijestolnice kulture biti: Mons, Plzen, San Sebastian, Wroclaw, Aarhus, Paphos, Leeuwarden, La Valletta… Spisak s imenima sve manjih gradova, govori nam da je za Europsku uniju to jedna potrošena tema, te da je, u stvari, riječ o egzotičnim kulturnim mrvicama.

U osnovi, utrka Rijeke za vrlo sumnjivom titulom europske prijestolnice kulture dosta podsjeća na tragikomičnu utrku za totalno nevažnim Mediteranskim igrama – pet puta neuspješno(!), gubeći od Tunisa, Almerije, Pescare, Volosa i Tarragone!

Kultura se ne bazira na zvučnim titulama bez sadržaja, već na ozbiljnom i predanom radu, kojim se lokalna sredina promovira i stavlja u realne okvire europske kulture. Upravo to uporno radi Književna Rijeka i to će raditi nezavisno od toga što Grad Rijeka, ta potencijalna europska prijestolnica kulture, ne daje više nikakav novac za svoj književni časopis…

Igor Žic, Riječ urednika, Književna Rijeka: Časopis za književnost i književne prosudbe, Broj 3, godište XIX, jesen 2014.