Rijeka 2020

Autor replike najpoznatijeg riječkog simbola: Dvoglavi orao je pomoć za identifikaciju

Hrvoje Urumović, kipar i profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, široj riječkoj javnosti postao je poznat kao autor replike dvoglavog orla. Višegodišnji poslovi na skulpturi prošloga su tjedna sretno okončani – orao je vraćen na Gradski toranj, tamo gdje je zadnji put viđen daleke 1949. godine.

A ni ovaj treći orao nema jednostavnu priču iza sebe. Prošle su godine od prve, zatim druge inicijative njegova vraćanja, do početka rada na skici, a onda i na skulpturi.

Te duge godine rada profesora Urumovića i njegova stručnog tima na replici dvoglavog orla pokazatelj su iznimne specifičnosti ovog projekta. Kada je on konačno odobren, javio se najveći problem: nedostatak adekvatne dokumentacije u vidu fotografija, stručnih nacrta i skica.

„Bio je to dosta zahtjevan projekt. Malo kome se dogodi da mora raditi skulpturu koja je stara sad već ne znam koliko uz tako malo podataka i uz sve to da je morao dizati na 20 metara. Dokumentacija je bila maksimalno dobra koliko je mogla biti, naprosto podataka nije bilo“ rekao je Urumović.

Napominje kako se inicijalno radilo o replici dvoglavog orla, iako je na kraju ispala rekonstrukcija.

Ono malo podataka o orlu došlo je na Akademiju primijenjenih umjetnosti kroz elaborat profesora Damira Tulića i, kako Urumović kaže, dugo se nije znalo što napraviti s tim i što je temelj tog elaborata.

„Mi smo tada bili prilično mlada Akademija i susreli smo se prvi put s takvim zadatkom. Kada je do mene došao elaborat profesora Tulića shvatio sam da se radi o jednoj inicijativi da se na Gradsku uru vrati orao koji je tu nekad bio, a sve je započinjalo s tim da se odabere netko tko bi po tim šturim informacijama mogao napraviti nekakvu umanjenu verziju, odnosno skicu koju će onda Konzervatorski odjel potencijalno odobriti kao primjerenu za izvedbu.“

Konzervatorski odjel je tako i odlučio te je cijelo vrijeme pratio izradu skulpture.

„Postpisali smo ugovor, odabrani su izvođači i podizvođači, preliminarni hodogram i tako smo krenuli raditi. Imali smo nekoliko etapa koje su se morale dogoditi. Gdje god nismo imali fotografije i podatke morali smo pribjeći nekakvoj imaginaciji, a tu je služio Konzervatorski odjel kao korektiv da to sve bude u duhu vremena i da izgled bude što sličniji orlu kojeg smo imali na onih četiri ili pet fotografija.“

Na pitanje o svom osobnom umjetničkom izričaju kaže da njegov rad pripada suvremenoj umjetnosti, ali da poštuje i priznaje tradiciju.

„Ja imam dva kolosjeka u svojoj profesiji, inače ne radim ovakve skulpture u smislu nekakvog osobnog izričaja, radim nešto drugo. Ja sam suvremeni umjetnik, tako me zovu, međutim jako puno sam uključen i u rekonstrukcije. Negirati povijest i sve ono što su ljudi radili samo zato što se ustoličila nekakva nova paradigma i nova umjetnost, to ne radi kod mene.“

Uzimajući u obzir da je nesretna subdina koja je zadesila prethodnog orla također značila i nesreću za njezina autora, pitali smo profesora Urumovića osjeća li kakvu povezanost i suosjećanje prema svojem prethodniku, čiji je rad neslavno završio.

„Stara kletva glasi: dabogda živio u zanimljiva vremena! Je li moguće da skulptura koju sam ja radio završi poput ostalih – nažalost jest. Znam za sve kontroverze uz orla i one nikad nisu imale čvrsto uporište. Ali ono što je meni bila misao vodilja je ta da je zapravo orao pomoć za identifikaciju, svi bi htjeli nekome pripadati. Koliko god ne volim anglizme, orao je landmark koji Rijeka ne bi smjela ne postaviti.“

Danas, gledajući u vrh Gradskog tornja, vidimo veliku dvoglavu pticu tešku 270 kilograma koja svjetluca i miriše na novo i, osim u težini i materijalu, baš ni po čemu se ne razlikuje od svog starijeg brata.